Piše: Mirza Luboder (2016)
𝑫𝒂𝒍’ 𝒖 𝒑𝒋𝒆𝒔𝒎𝒊 𝒊𝒎𝒂𝒅𝒆 𝒅𝒆𝒓𝒎𝒂𝒏𝒂 𝒊𝒍𝒊 𝒑𝒋𝒆𝒔𝒎𝒂 𝒕𝒖𝒈𝒖 𝒓𝒂𝒛𝒋𝒂𝒓𝒖𝒋𝒆, 𝒉𝒗𝒂𝒍𝒂 𝑩𝒐𝒈𝒖, 𝒅𝒐𝒌 𝒊𝒎𝒂 𝒊𝒎𝒂𝒏𝒂, 𝒑𝒂 𝒛̌𝒊𝒗 𝒊𝒏𝒔𝒂𝒏 𝒅𝒆𝒓𝒕𝒆 𝒓𝒂𝒛𝒈𝒂𝒍𝒋𝒖𝒋𝒆.(𝑴.𝑳𝒖𝒃𝒐𝒅𝒆𝒓, 𝒊𝒏𝒔𝒑𝒊𝒓𝒊𝒔𝒂𝒏 𝑯𝒂𝒋𝒓𝒖𝒔̌𝒐𝒗𝒐𝒎 𝒃𝒆𝒔𝒋𝒆𝒅𝒐𝒎).
Ovo je živa hićaja o čovjeku, koji svojim bitisanjem ostavlja trag u vremenu, što perom, što pjesmom, a ponajviše djelima svojim. Nije pohađao ni Stambolske ni Budimske škole, već po rođenu obilježen da piše i pripovijeda, pjeva i besjedi. Hegelovsku frazu „da su vesele stranice u historiji prazne“, Hajruš ne priznaje, već bilježi vaktove onako kako je čuo od svojih starih i kako ih je doživio u svome hodu kroz vrijeme. Svjestan da život kopni poput snijega u toplome dlanu, i da je svaka vječnost kratka. Za pola vijeka, doživio i odživio nečija tri, i nikada nije stajao već vrijedno išao.
Hajruš Ledinić rođen je u selu Radetna kod Rožaja 1942. godine. Ratno vrijeme nosilo je sa sobom težak život i djetinjstvo veli Hajruš. Bio je jedinac i jedvaček svojih roditelja, te je imao za taj vakat neuobičajene privilegije, što nisu imala djeca toga vremena – da prisustvuje besjedama koje je njegov ugledni otac, raznim sebetima vodio sa svojim musafirima, iz svih nahija i plemena.
Hajruš naglašava, da sadašnji život nema nekadašnjeg lezeta ni slasti, meraka nit’ ćejfa. Ljudi su se otuđili i nemaju vremena jedni za druge, te da je vrijeme izgubilo berićet. Sa sjetom se sjeća nekadašnjeg vakta i svoga djetinjstva, kada je slušao ozbiljne besjede gdje su se kaže, glave spašavale i “krvovi” poklanjali. Vedar duh i vjera, pomogle su mu da ponese životna iskušenja shvativši ih kao odredbu što mu je namijenjena od Svevišnjega Gospodara.
𝐇𝐀𝐉𝐑𝐔𝐒̌𝐎𝐕𝐈𝐇 𝟕.𝟎𝟎𝟎 𝐒𝐓𝐈𝐇𝐎𝐕𝐀 𝐔 𝐀𝐑𝐇𝐈𝐕𝐈 𝐇𝐀𝐑𝐖𝐀𝐑𝐃𝐀
Svoje iskustvo pri posjeti Zlatana Čolakovića(1955-2008)k profesora sa Harvarda, Hajruš iznosi ovako:
Prije nekoliko godina u svom istraživačkom radu: “Epika Bošnjaka” Zlatan Čolaković je okupio 18 guslara iz Sandžaka, od kojih je izdvojio trojicu a to su: Šućro Nurković, Ramo Ujkanović i ja. Tražio je da mu pjevamo pjesme koje nisu objavljenje i obnarodovane. Tada sam znao preko 50 pjesama koje su imale i po 2.500 stihova. U svoje vrijeme slušao sam jako mnogu guslara a obzirom da tada nije bilo radija ni televizije, pa nam je gulsanje bila skoro pa jedina razonoda a obzirom da se uz guslarske, pjeva historija junačka, jako smo voljeli da slušamo a samim tim da pamtimo i učimo od starih guslara i pripovjedača.
Profesoru Čolakoviću sam otpjevao pjesme: “Ženidna Tanković Osmana”, “Ženidba Đulić Ibrahima” i još jednu koja Govori o Jeli iz Kotora grada, koju je oženio Halil. Te pjesme su imale preko 7.000 stihova.
Sjeća Hajruš kako su se nekada u njegovom selu “kupile londže” koje su činile grupe uglednih i mudrih ljudi koje su rješavale probleme u društvu i među bratstvima, te održavali mir i slogu. Dodaje da je njegov otac bio odbornik te je uživao veliki ugled i autoritet.
𝐌𝐈𝐑𝐈𝐓𝐈 𝐊𝐑𝐕 𝐉𝐄 𝐀𝐌𝐀𝐍𝐄𝐓
Mirovna vijeća (muslihuni) u Rožajama postoje vijekovima, a kako je njihova djelotvornost mnogo puta dokazana, vjerovatno jedinstveno u Crnoj Gori funkcionišu i danas.
Jedan od starijih mirovnjaka je i Hajruš Ledinić koji je umijeće mirenja zavađenih strana naslijedio i učio od od svoga rahmetli oca oca.
Učešće u mirovnim vijećima (krvnim ljudima) je amanet Božji, da moraš pravo da radiš, da budeš uporan da pomiriš, da sastaviš… U vijeću mogu biti samo ljudi koji imaju osjećaj za pravdu, koji umiju da pomire. Ti atributi ne mogu da se kupe, oni mogu samo da se posjeduju”, smatra Hajruš.
Mirovno vijeće okuplja ugledne ljude, njih tridesetak. Pored autoriteta i osjećaja za pravdu, oni moraju imati i mnogo mudrosti i strpljenja. Uz višesatna dnevna pregovaranja sa zavađenim stranama, neki pokušaji mirenja traju i godinama, rijetko decenijama što samo po sebi govori o kompleksnosti ovakvih situacija.
𝑴𝒊 𝒕𝒆𝒔̌𝒌𝒐 𝒐𝒅𝒖𝒔𝒕𝒂𝒋𝒆𝒎𝒐 𝒐𝒅 𝒏𝒂𝒖𝒎𝒂, 𝒑𝒂 𝒖 𝒗𝒆𝒍𝒊𝒌𝒐𝒎 𝒑𝒓𝒐𝒄𝒆𝒏𝒕𝒖 𝒖𝒔𝒑𝒊𝒋𝒆𝒗𝒂𝒎𝒐 𝒅𝒂 𝒐𝒃𝒂𝒗𝒊𝒎𝒐 𝒑𝒐𝒔𝒂𝒐. 𝑪̌𝒐𝒗𝒋𝒆𝒌 𝒎𝒐𝒓𝒂 𝒊𝒎𝒂𝒕𝒊 𝒊𝒔𝒌𝒓𝒆𝒏 𝒏𝒊𝒋𝒋𝒆𝒕-𝒏𝒂𝒎𝒋𝒆𝒓𝒖, 𝒕𝒆 𝒂𝒇𝒊𝒏𝒊𝒕𝒆𝒕 𝒊 𝒑𝒐𝒛𝒏𝒂𝒗𝒂𝒕𝒊 𝒍𝒋𝒖𝒅𝒆 𝒊 𝒑𝒍𝒆𝒎𝒆𝒏𝒊𝒌𝒆, 𝒏𝒋𝒊𝒉𝒐𝒗𝒖 𝒉𝒊𝒔𝒕𝒐𝒓𝒊𝒋𝒖 𝒊 𝒑𝒓𝒆𝒕𝒌𝒆, 𝒊 𝒃𝒊𝒕𝒊 𝒄𝒊𝒋𝒆𝒏𝒋𝒆𝒏 𝒖 𝒑𝒐𝒓𝒐𝒅𝒊𝒄𝒊 𝒊 𝒅𝒓𝒖𝒔̌𝒕𝒗𝒖. 𝑨𝒌𝒐 𝒏𝒆 𝒛𝒏𝒂 𝒅𝒂 𝒏𝒂đ𝒆 𝒐𝒑𝒓𝒂𝒗𝒅𝒂𝒏𝒋𝒆 𝒛𝒂 𝒏𝒆𝒌𝒊 𝒑𝒐𝒔𝒕𝒖𝒑𝒂𝒌, 𝒐𝒅𝒏𝒐𝒔𝒏𝒐 𝒅𝒂 𝒖𝒃𝒍𝒂𝒛̌𝒊 𝒈𝒓𝒆𝒔̌𝒌𝒆 𝒐𝒏𝒐𝒎𝒆 𝒌𝒐 𝒋𝒆 𝒐𝒌𝒓𝒊𝒗𝒍𝒋𝒆𝒏, 𝒐𝒏𝒅𝒂 𝒏𝒆 𝒎𝒐𝒛̌𝒆 𝒅𝒂 𝒓𝒂𝒅𝒊 𝒕𝒂𝒋 𝒑𝒐𝒔𝒂𝒐, kaže Hajruš.
Sa svojom porodicom živi u Njemačkoj – daleko od zavičaja, sinovi su mu ugledni i uspješni biznismeni. U ljetnjim mjesecima boravi u rodnim Rožajama gdje posjećuje rodbinu i prijatelje te kako kažu oni koji ga znaju, da je bolje provesti sa Hajrušom jedan sahat nego sa nekim cijel dan.
Za Hajruša se može reći da zlatnim koncem trajanja zašiva ćahate što derte trpe. Njega ne muči pitanje kako preživjeti, nego kako ne umrijeti zauvjek, a Hajrušova dobra djela, svekoliki hajrati, ispjevane pjesme, napisanje knjige, ovjekovečili su ga da njegov lik i djelo traju dok je svijeta.
Neka je rahmet tvojoj plemenitoj duši (10. XII 2023.)
Rožaje today
