Ima li ikoga ko misli da su Njemci genocidan narod zato što je nacistička Njemačka diljem Evrope sprovela holokaust? Mislim da nema.
Nema nacističkih naroda, ali ima nacističkih i fašističkih politika. Svaki narod u Crnoj Gori, a to su Crnogorci, Srbi, Albanci, Bošnjaci, Muslimani, Hrvati, imao je svoje kolaboracioniste, saradnike okupatora i podržavaoce fašizma i nacizma, kao i sprovoditelje nedjela u ime tih zločinačkih ideologija.
Postojao je braniteljski partizanski pokret, koji je pobijedio naciste i fašiste, kao i kvislinge i petu kolonu, darujući Crnoj Gori oreol antifašizma i nedostižnu istorijsku vertikalu.
U Crnoj Gori je u Drugom svjetskom ratu poginulo ili strijeljano 40 446 stanovnika.
U Pivi je stradalo oko 1290, u Velici oko 550 ljudi, a bez milosti su ubijena djeca, žene i starci. Govoriti o svireposti ovoga masakra značilo bi opet ubijati te ljude, zatečene u svojim domovima i njivama.
Dok je trajala Peta neprijateljska ofanziva ili operacija Švarc, nama poznatija kao Bitka na Sutjesci, osmišljena za potpuno uništenje partizanskog pokreta, koja je započela 15. maja, a završila se 15. juna, dogodio se masakr u obližnjoj Pivi, možda i kao posljedica razbješnjelih fašističih falangi zbog evidentnog neuspjeha u operaciji koja je na Sutjesci zauvijek trebalo da desetkuje jedini antifašistički pokret u Jugoslaviji.
Sa 7000-7500 poginulih boraca, ovo je ujedno i najveće masovno stradanje partizana tokom Drugog svjetskog rata.
Njemački glavnokomandujući general Rudolf Liters je u svom izvještaju opisao „komunističke pobunjenike” kao „dobro organizovane, vješto vođene i s borbenim moralom koji izaziva čuđenje”.
Možda je taj gerilski stil borbe Koče Popovića, Save Kovačevića i dr. boraca, naveo ozgloglašenu folksdojčersku diviziju SS “Princ Eugen” da samo u Dolima pivskim, u jednom danu, ubije 522 stanovnika, od čega 109 djece. Oni su bili goloruki i nezaštićeni. Oni su bili, pokazaće zastrašujući podaci, žrtve najvećega zla tadašnje Evrope, koje su uklanjane tako da se zatre trag nekim porodicama, što se sa jednom i desilo.
To je vrijeme kad je gorjela Piva, u jednoj vatri. To je vrijeme u kome je na zgarištu nikao cvijet Pive, jaglika. Žuta kao vatra koja se gasi krvlju žena, đece i staraca Pive. Mlada kao Jaglika Adžić, skamenjena tužilica crnogorskoga naroda. Jaglika, svjetlost u tami Pive. “Krv je moja svjetlost i moja tama”, piše Ivan Goran Kovačić, koji prati put ove crnogorske i jugoslovenske tragedije, jame, i gine 13. jula zlehude 1943. godine. Proći ulicom “Jaglike Adžić” u Podgorici znači śećati se i propovijedati vatru. Da, “ništa nije izgubljeno u vatri, samo je sažeto”. Jagliki, đevojci i cvijetu, dato je da sažme užas Pive i prozbori iz pepela, pivski i crnogorski feniks, o svojoj braći i svih onih 597 stradalih partizanki na Sutjesci.
Zato Koča Popović u jednome svom tekstu iz 1944. godine zapisuje riječi Alekseja Tolstoja iz članka “Zašto Hitler mora doživjeti poraz: „Na duboko razmišljanje navode činjenice kao, naprimjer, nastupanje njemačkih pješadijskih jedinica koje gone ispred sebe na našu vatrenu liniju žene i djecu, uhvaćene pri bjekstvu iz sela. Njemačka vojska zaštićuje se ženskim suknjama i dječjim tijelima – do takve sramote može doći samo armija pogođena samrtnim unutrašnjim raspadom”.
Memorijalni kompleks “Dola”, djelo vajara Luke Tomanovića, izgradjen je 1977. godine.
Sa skulpturom Ruke, Majka sa djecom (U krilu bronzane majke) i Tužilica, ovaj memorijalni kompleks pravo je mjesto za tzv. mračni turizam, kakva su sva mjesta diljem Evrope đe su obilježeni strahote, neljudskost i izvitoperenost fašizma. To je mjesto đe se mora poći u tišini, bez pjesme i plača. Tamo je samo srcu dato da se čuje. Samo srcu.
“Sve više i više postajemo sve
Ništa nam ne može ništa oteti.”
Sve su nama pivske žrtve. I to sve nam ništa, ni tada, zvjerski ih ubijajući, nije moglo oteti. Ništa se vratilo u ništa. A naše sve se i danas vraća u sve nas, čineći nas nepobjedivim u borbi protiv zla.
