Pratim bosanski politički rasplet dejtonskog mrtvog čvora i primjećujem kako moja braća Bošnjaci u poslednjih nekoliko mjeseci prilično emotivno preživljavaju prvo pad Mila Đukanovića, a zatim i konačni pad Bakira Izetbegovića.
Oko Bakira smo se doduše podijelili skoro na pola, pola od nas ga žali a polovina se raduje njegovom padu. A Milo nas je baš onako ujedinio u vrlo visokom procentu. Kako i ne bi kada nas je, za razliku od Bakira, baš zadužio. U tim teškim devedesetim godinama bio je faktor mira i bio je protivnik rata i protiv Hrvatske i rata protiv Bosne. Ali kada rat nije mogao spriječiti, primio je bosanske izbjeglice i zaštitio ih od krvožednih četničkih hordi iz Crne Gore i Srbije koje su harale po istočnoj Bosni. Sačuvao je i Bošnjake u Crnoj Gori, i nije dozvolio razbijanje SDA Crne Gore i pokušaj hapšenja njenog rukovodstva. Pohapsio je i pravno procesuirao sve ratne zločince iz Crne Gore koji su operirali u zločinima po Bosni a i po Crnoj Gori. Čuvao je Bošnjake Pljevalja i pljevaljske Bukovice koji su se uprkos tome dobrovoljno raselili po bijelom svijetu i danas tamo žive ko gospoda. Osujetio je plan njegovih prvih ljudi da krijući od njega doturaju gorivo Ratku Mladiću pred konačnu ofanzivu na Srebrenicu.
Milo je čuvao i sačuvao najbošnjačkiji grad u Crnoj Gori, Rožaje, i čak mu je sačuvao i preko dvije hiljade hektara najbogatijeg šumskog područja od pokušaja otimačine od susjedne Beranske opštine. Beranci su mu nudili trgovinu da ga podrže a da on progura skupštinsku odluku kojom bi se prvi i jedini put u njihovu korist promijenila neka međuopštinska granica na Balkanu. Nije htio ni da čuje. Od početka rata u Bosni tajno je slao pomoć Bosni u ljudstvu među kojima su i novinarski eksperti Radončići, koji su Bosnu i Bošnjake medijski opismenjavali i danas su preko najtiražnije dnevne novine Dnevni Avaz jedan od stubova bosanskog novinarstva. Pored toga, Milovi ljudi su se svesrdno stavili na čelo raznih BH institucija pa su i na čelu obrazovnog sistema Bosne – bez njih Bosna danas ne bi imala ni rektora univerziteta.
Bosna i Bošnjaci su zbog svega toga prema Milu Đukanoviću imali obavezu. I odužuju mu se. Prvo su mu dali brojna priznanja za mir, pomagali ga u brojnim izbornim procesima i medijski ali Bogami i glasovima preko svojih političkih ekspozitura. Najbošnjačkija BH partija SDA mu je uvijek bila zahvalna prvo zato što je sačuvao SDA u Crnoj Gori od uništenja, hapšenja i progona njenog rukovodstva i članstva, pa zatim što je uspio da sačuva dio teritorije Bosne – Sutorinu, koju je Dodik mjerkao za sebe. Razumije se, bolje da je uzme Milo nego Dodik.
I nekako se stekao utisak da šta god da smo uradili, ovom velikom crnogorskom prijatelju Bosne i Bošnjaka ne možemo se odužiti, zbog toga on nije pao – mi ćemo ga podići i vratiti na vlast.
A Bakir? Bakir je “najgori od najgorih” – kažu Radončići u Dnevnom Avazu. Bakir mora da ode, ali i Bakirova Sebija, jer Milov čovjek Rifat Škrijelj – rektor najveće BH visokoškolske ustanove, ne priznaje njenu diplomu.
Bošnjaci ne treba da brinu za Bosnu, jer ona ima svoje čuvare.
Dok Vučić ljubomorno čuva RS, Milo preko svojih kadrova čuva Federaciju, od Bošnjaka koji bi da je uruše.
