KUČ ZA STANDARD: Ne samo da sam parirala muškarcima, već sam bila bolja od njih

STANDARD: Odrasli ste u Rožajama, na Bandžovom brdu, kako se djevojčica koja je počela da igra fudbal na Bandžovom brdu snađe među muškarce koji misle da najbolje znaju da igraju?KUČ: Sad kad pogledam na to mislim da sam bila previse hrabra, jer početi da igraš fudbal sa pet-šest godina u Rožajama, gdje je tad imalo predrasuda, sad ih nema toliko, ali ranije ih je imalo, ja sam uvijek vjerovala sam da ću biti profesionalna fudbalerka. Tada čak nije postojao nijedan ženski klub u Crnoj Gori, čak nijesam znala ima li ih u Evropi, ali sam znala da ću jednog dana postati profesionalna fudbalerka. Imala sam talenat, podržavali su me ljudi koji se razumiju u fudbal i koji su pratili, i ja sam sve vrijeme nekako znala da će da dođe ovaj dan.

STANDARD: Tu ste spojili hrabrost, znali ste šta hoćete i dogurali ste do zaista velikih uspjeha. Biti reprezentativka bilo koje države, a ne Crne Gore koja je u razvoju, igrati za profesionalni klub u Turskoj nije mala stvar. Kako su gledali Vaši na Vaš poziv, koliko je za bavljenje sportom to Vašoj porodici bilo problematično sa stanovista tradicije, vjere itd ?

KUČ: Kada sam tek počela da igram fudbal govorili su mojoj mami kako fudbal nije za djevojčice, kako je to muški sport. Pokušali su mi da odvrate od toga, ali sam ja tad kao i sad znala šta hoću, i nijesam dozvolila da me bilo šta remeti u tome. Svakako da, posebno u Rožajama, narod gleda drugačije na to, gleda sad, a kamoli prije 20 godina. Bilo je teško ali sam znala šta hoću i nije ništa moglo da me odvrati od toga.

STANDARD: Da li je bilo slučajeva da dođu u Vašu kuću na posedak i da Vašim roditeljima kažu “Ova mala ne bi trebala da ide u džamiju, bolje da radi ovo ili ono, ona treba da bude u kući…”?

KUČ: Vjerovatno da jeste. Svakako su mojoj mami pričali kako nije za žensko da igra fudbal, ali sam ja svaki dan igrala sa dječacima. Moja majka je radila dva posla i nekako nije imala baš vremena da mi se u tom nekom smislu posveti. Ja sam čitav dan bila vani, jer mene sve što je zanimalo bila je fudbalska lopta i da igram fudbal. Kako su godine prolazile, svi su vidjeli da imam talenta i počeli da me podržavaju, jer zašto bih batalila nešto u čemu sam dobra? Ne samo da sam parirala tim muškarcima, već sam bila bolja od njih.

STANDARD: Koliko ste vezani za tradicu, običaje, vjeru?

KUČ: Vjernik sam, klanjam, postim kada mi uslovi zbog treninga i utakmica dozvoljavaju, pratim sve običaje i znam sve o svojoj vjeri. Volim svoje i poštujem tuđe.

STANDARD: Koliko Vam je to značajno i koliko Vam je veza sa tradicijom i vjerom bila značajna u vašem poslu, vašoj igri? Koliko Vas ta vjera “gura” da trčite brže, da date gol?

KUČ: Ne znam kako bih to objasnila. Sa 15 godina sam otišla od kuće i kao dijete koje ode od kuće ne zna gdje je, šta je  na čemu je, manje sam vodila računa o tome. Ali kako godine prolazi i što sam sarija sve više znam o tome i sve me više to interesuje.

STANDARD: Odrasli ste u Rožajama, koje je skoro pa nacionalna zajednica, niste imali priliku da vas eventualno zaboli drugačije posmatranje zato što se zovete Armisa, ali ste kasnije prešli da živite u Podgorici u kojoj ima mnogo više svih vjera i nacija. Da li ste ikada u svome radu osjetili da Vas je neko stigmatizovao, da Vas je neko drugačije posmatrao zato što se zovete Armisa?

KUČ: Stvarno ne, nikada nijesam došla u tu situaciju.

Kada sam sa 16 godina otišla u Nikšić da igram, tamo sam bila 3 i po godine, nijesam imala nijednu drugaricu niti jednog druga muslimana. Meni je bilo toliko lijepo za te tri i po godine, da imam samo riječi hvale. To se nastavilo i kroz dalju karijeru, gdje god da sam bila, imalo je više drugih naroda nego muslimana, ali nikad nijesam imala problema, čak sam ostala drugarica sa svima njima. Što se tiče toga, nikad nisam imala problema, a ja sam osoba koja je opuštena, uklapam se u svako društvo i stvarno nemam problema sa tim.

STANDARD: Mi živimo u državi koja jemultikonfesionalna , multinacionalna i da je retorika, čak bih rekao nacionalistička, u poslednje vrijeme jako izrađena, te da najviše “pate” oni koji teže multikonfesionalnosti i multikulturalnosti  i oni koje vole različitosti. U svlačionici, gdje imate dvadesetak drugarica, ima li tamo neke razlike, da li ima Vas tamo neko gleda drugačije, da vam popušta ili odmaže zbog toga što se zovete Armisa?

KUČ: Ne, nikada. Igram u reprezentaciji 13 godina nikada nijesam osjetila to, čak sam patriota, volim Crnu Goru kao i većina djevojaka i svi imamo isti cilj kojem težimo. Nikad nijesam, ni najmanje, osjetila tako nešto od strane igračica ili bilo koga.

STANDARD: Kakva je situacija u Turskoj? Pretpostavljam da je klub višenacionalan.

KUČ: Mislim da je i tamo takva situacija. Vjerovatno ima tamo sličnih sitacija kao kod nas, ali se ne krećem previše jer sam fokusirana na fudbal.

STANDARD: Da li u klubu Fomget igraju žene iz različitih zemalja, nacija, vjera?

KUČ: Tako je. Nas je 10 igračica, čak je jedna porijeklom iz Izraela. Iako su Turska i Izrael u lošim odnosima, ona nikad nije ima problema zbog toga. Niko se prema njoj ne odnosi negativno. Sa mnom u timu igra i kapitenka reprezentacije Slađana Bulatović porijeklom iz Crne Gore, kojoj je tamo lijepo i koja takođe koliko ja znam nije imala neprijatnosti.

STANDARD: Kažete da to što nosite ime Armisa Kuč Vam nije pomoglo ?

KUČ:To što sam Armisa Kuč meni nije ni pomoglo ni odmoglo. Nas je tamo deset stranaca, nikada nijesam vidjela da su nekog drugačije gledali. Ali opet kažem, to je možda zato što se ne krećem tamo gdje se to dešava, ali 30 igračica nije malo pa bi se osjetilo da toga ima. Mislim da toga sve manje ima. Sigurna sam da u našoj reprezentaciji tih situacija nema, jer da ima za 13 godina bih to osjetila nekad. Sve djevojke su tu jer vole Crne Goru i svi smo tu iz istog cilja.

STANDARD: Da li bi se zapravo moglo reći da društvo, kao što je Crna Gora, trebala ugledati na sportiste, jer takva je situacija pretpostavljam da je takva situacija i u muškoj fudbalskoj reprezentaciji gdje ima različitih vjera i nacija.

KUČ: Ja to ne gledam tako, i mislim da većina stanovništva ne gleda tako. Posebno u sportu ne bi trebalo da bude toga jer smo svi tu zbog istog cilja i jer volimo Crnu Goru. Smatram da toga nema ni u muškoj reprezentaciji.

STANDARD: Imate li neku poruku, neki recept kako ljudi da opstanu u ovom poraslom i naraslom narativu nacionalizma i šovinizma, i svega što nas okružuje na Balkanu?

KUČ:  Ljudi u 21.vijeku ne bi trebali da gledaju na to ko je koje vjere. Bitno je da smo svi ljudi i ne bi trebalo da se gleda na ostalo. Takođe bi trebali više da se trudimo da pomažemo jedni drugima i time doprinesemo zajednici.