Mlada i uspješna. Talentovana i ambiciozna. Ima svoj ciljeve i planove, posvećena je i ne bježi od izazova.
Rođena je u Rožajama, odrasla u Njemačkoj, sazrela u SAD, emotivno vezana za Crnu Goru.
Ona je Selma Ličina, ima 21 godinu, fudbalerka je velikog kluba – Verder Bremena, završila je i studije psihologije, a sa obje noge je na zemlji.
Selma se nedavno vratila iz Amerike u Bremen, a za Sportfem priča svoju životnu priču fudbalerke.
Hronološki, priča ide ovako…
“Od malih nogu sam uvijek igrala fudbal, maltene od kada znam za sebe. Kad sam imala 3-4 godine trčkarala sam s loptom. Moj stariji brat od strica me je uvijek zvao da igram s njim i njegovim društvom. Čak sam i spavala s loptom kad sam bila mala. Sjećam se kad mi je otac za rođendan kupio prvu loptu, bila sam jako srećna. Fudbal mi je jednostavno u krvi, sve je teklo samo po sebi, kao da je fudbal za mene bio predodređen. Imala sam sreću da je fudbalsko igralište bilo neposredno u blizini našeg stana, tako da je majka znala gdje će me naći kad se ne bih javila ili kad bih zakasnila da se vratim kući”.
Sa šest godina je počela da trenira u lokalnom klubu TS Voltmershausen u Bremenu i to sa dječecima, jer klub nije imao žensku ekipu. Njen tadašnji trener je primijetio Selmin talent…
“Igrala sam u Voltmershausenu do 14-15. godine, kada me je trener prijavio da dodatno treniram s talentima fudbalskog saveza njemačke – „DFB Stützpunkt“ u Bremenu. To su bazne stanice Fudbalskog saveza Njemačke po većim gradovima, a predviđene su za nadarene i vrlo talentovane fudbalere i fudbalerke koje oni kasnije forsiraju. Sjećam se da u mom klubu mnogim dječacima nije bilo pravo što je trener baš mene odabrao i predložio da učestvujem u tom programu. Njemu sam jako zahvalna i to mu nikad neću zaboraviti”, ističe Selma.
I tu je, međutim, bila jedina djevojka, pa je trenirala jednom nedjeljno, a uporedo nastavila u Voltmershausenu. I taj jedan sedmični trening bio je dovoljan da napreduje…
“Igrajući u „DFB Stützpunktu“ zapazili su me treneri iz ‘odabranog tima pokrajine Bremen’ za djevojke, takozvani ‘Landesauswahl’. Tu su igrale najbolje fudbalerke iz pokrajine Bremen. Počela sam da treniram i igram sa njima iako su moje saigračice bile 2-3 godine starije od mene. Znam da sam u to vrijeme istovremeno igrala za tri ekipe”, priča Selma.
Njemački fudbalski sistem je toliko razrađen da se vodi računa o svakom talentu, a Selmin je bio toliko izražen da je uslijedio još jedan korak naprijed – dolazak u najveći klub Bremena, Verder.
“Tada sam shvatila da talenat koji posjedujem mogu da iskoristim, da mogu da podignem igru na veći nivo i posvetiti se profesionalnom fudbalu. U Verderu je nivou bio veći, treneri su stručniji, puno su ulagali i vremena, i truda i znanja”.
Istovremeno, bila je kratko članica U 15, a zatim U 17 selekcije pokrajine Bremen…
“Iako sam imala 15 godina, igrala sam sa starijim fudbalerkama od mene. Tu sam jako napredovala”.
Sve do – selekcije Njemačke.
“Sve pokrajine Njemačke su imale godišnja fudbalska takmičenja u Duizburgu, koje prete treneri reprezentacije Njemačke da bi skautirali talente. Bila sam na njihovom ‘skeneru’ nekoliko puta i dobila pozive za U 17 i U 19 njemačku selekciju. Bilo je svega kad sam dobila poziv, od suza radosnica do uzbuđenja i čestitki sa svih strana. Godilo mi je to, osjećala se mnogo lijepo i privilegovano. Bila sam oduševljena uslovima koje smo imale kako na terenu tako i van terena. Roditelji su mi govorili da ostanem biti prisebna, staložena bez euforije. To mi je pomoglo, to je bilo veliko iskustvo za mene”.
Na žalost, baš tada je doživjela ozbiljnu povredu, zbog koje je pauzirala deset mjeseci, ali je u tom periodu donijela važnu odluku u životu – nakon završene mature odlučila je da napusti Njemačku i život nastavi u SAD. Amerika ju je, kaže, uvijek privlačila…
“Još kao mala gledala sam američke serije, slušala njihovu muziku, a engleski jezik mi se više sviđao od njemačkog. Moja starija klupska prijateljica iz Verdera se prije mene odlučila na taj potez i otišla da igra fudbal na koledžu, a ujedno i da studira. Pošto smo mi dvije često kontaktirale, to je i mene zainteresovalo, jer sam vidjela da u Americi mogu da spojim fudbal i studije, što je u Njemačkoj vrlo teško, ako se bavite profesionalno fudbalom. Pošto sam imala vise ponuda iz Amerike, baš taj momenat je bio važan za moje roditelje da prihvatim ponudu nekog kluba koji će ujedno finansirati i studiranje, koji u Americi košta baš dosta. Univerzitet u Portlandu iz Oregona to je sve prihvatio i moj san se ostvario”.
Odlaskom u SAD ispunila je sve što je željela – igrala je fudbal i stekla obrazovanje…
“Zaista mogu sa sigurnošću da kažem da su mi se sve želje ostvarile i da su se kockice posložile. Tamo sam provela najbolji dio svog života, imala sam dobro društvo, u timu smo se vrlo dobro slagali, sa ekipom putovali po cijeloj Americi, a ujedno sam diplomirala psihologiju – bachelor”.
Iz jednog sportski potpuno uređenog sistema lako se prilagodila drugom, američkom, koji je drugačiji od njemačkog, ali koji funkcioniše besprekorno…
“Na američkim fakultetima je sve tako koncipirano da su sport i studije vezani jedno s drugim. Sve je bilo do detalja razrađeno – koliko se dnevno trenira, koliko traje nastava i vrijeme za učenje. Morali smo da imamo dobre ocjene da bi mogli da igramo, to nas je dodatno motivisalo da učimo. Profesori su znali da smo sportisti i imali smo određenu podršku s njihove strane. Primjera radi, davali su nam više vremena za ispite i za domaće zadatke, imali smo tutore ako nam je trebala pomoć itd. Naravno da je lakše ako se čovjek fokusira samo na jednu stvar, ali ipak je lijepo i puno znači kad istovremeno završiš fakultet. I sportska i akademska karijera su mi bile bitne, zbog toga sam i odabrala Portland. Razmišljala sam i na život poslije fudbala jer znam da mi žene ne moženo aktivno da igramo fudbal toliko dugo kao muškarci, a pored toga nismo ni približno plaćene kao što su muškarci plaćeni. Zato je obrazovanje vrlo važno. Nauka i škola su jako bitni, kod nas sportistkinja posebno. Poznato mi je da jedna teža povreda može da okonča fudbalsku karijeru, a šta onda ako nemaš školi ili obrazovanje. Škola čovjeku daje određenu sigurnost za budućnost. Pamtim te riječi mojih roditelja, a iskrena da budem za njih je to bilo i važnije od mog fudbala, iako su svakog vikenda ustajali kasno noću u dva-tri sata iza ponoći da bi gledali moje utakmice”, uz osmjeh kaže Selma .
U Americi je sazrela i kao osoba i kao fudbalerka…
“Živjela sam skoro četiri godine udaljena od porodice i kuće i naučila sam da budem samostalna. U Americi sam osjetila koliko su mi značili roditeljski odgoj i vaspitanje, a ja sam samo još nešto malo nadogradila i brzo se osamostalila. Sve sam morala sama, prihvatala sam dobre stvari, loše odbacivala i to je to. Iako sam mlada osjećam se zrelom osobom s puno iskustva. Što se tiče fudbala, pored talenta i fizičke sposobnosti iskustvo je vrlo važno, pomaže da u određenim okolnostima reaguješ na pravi način. Ja sam mlada fudbalerka s relativno dosta iskustva, ali sa svakom utakmicom postajem bogatija i zrelija. Takođe, osjetila sam dvije vrste fudbala, američki je drugačiji od evropskog, tako da je i to veliko iskustvo”.
Nakon završenih studija opet je bila na raskrnici – izabrala je povratak u Njemačku, poslije skoro četiri godine.
“Nije bilo lako donijeti takvu, ali je želja da profesionalno igram fudbal u Evropi prevladala”, kaže Selma.
Logično, vratila se kući, vratila se u Verder, ovoga puta u prvi tim.
“Ostaću da igram u Evropi, to je moja trenutna odluka. U principu sam osoba koja spontano donosi odluke, po osjećaju. Trenutno sam u Verderu, koliko ću dugo ostati tu još ne znam, tek sam došla iz Amerike”, ističe Selma, ali ističe:
“Želja mi je da nastavim i završim master studije na polju sportske psihologije, kako bih nakon aktivnog igranja i ostala vezana za fudbal i svojim znanjem i stečenim iskustvom pomogla igračima u klubu u kome budem radila”.
Verder je veliki klub, nekadašnji šampion, važan faktor i na evropskoj sceni. Između “tradicionalnog” i ženskog fudbala postoji razlika.
“Ima razlike, iako se puno toga promijenilo. Što se tiče načina igre i treninga tu su koncepti isti. Mi treniramo intenzivno kao i muškarci, ima dana kad treniramo dva puta dnevno – prije podne snaga popodne kondicija u kombinaciji s trening-igrom. U muški fudbal se ulaže više novca, više se reklamira, tu su prava na TV prenose, više gledalaca na tribinama. U Njemačkoj ima nekoliko ženskih klubova koji su u vrhu Evrope, Verder još nije na tom nivou, ali se posljednjih godina više ulaže u ženski fudbal”.
Opisivati sebe prilično je nezahvalno, ali Selma ističući svoje fudbalske vrline, ne zaboravlja ni mane…
“Sebe bih opisala kreativnom fudbalerkom. Volim da imam loptu u posjedu i da diktiram tempo, jer imam dobar pregled igre i terena. Vidim prostor za dodavanje lopte koji mnoge fudbalerke ne vide. Najviše volim da igram ‘desetku’, kao centralna vezna igračica. Imam dobru tehniku, a i volim da uđem i u dribling. Ima stvari u kojima mogu da napredujem, na primjer – voljela bih da lijevom nogom mogu da baratam i šutiram isto kao i desnom i da sam defanzivno malo jača i oštrija u duelima, kao što mene ruše kada sam u napadu”.
CRNA GORA – POSEBNO MJESTO U SRCU
Iako daleko od nje, donedavno i preko okeana, za Selmu je Crna Gora – posebna.
“Jako sam vezana za Crnu Goru i svoje rodno mjesto Rožaje. Od prve do 18 godine dolazili smo svakog ljeta i boravili po pet nedjelja u Crnoj Gori. Od toga svaki put 14 dana na moru od Herceg Novog do Ulcinja. Poznajem svaku plažu i svaku uvalu. Kroz fudbal sam obišla mnoge destinacije, ali kao što je naša Crna Gora – to nema nigdje na svijetu. Taj vazduh, priroda, zelenilo, more, planine, ljudi, to gostoprimstvo i spontanost – to ne postoji nigdje kao u našoj maloj i lijepoj Crnoj Gori. Zahvalna sam roditeljima što su me vaspitavali i odgajali u duhu meni najljepše zemlje, koju nosim u srcu. Čak sam ljeta prošle godine došla iz Amerike samo na četiri dana – od toga sam dva dana provela u Rožajama, a dva u Budvi da napunim baterije. Pošto sam sad u Evropi, a volim i more, i planine i skijanje – eto mene dva puta godišnje ponovo u Crnoj Gori”.
Nakon ovakvih riječi pitanje se samo nameće – da li, eventualno, u nekim planovima možda ima mjesta za priču o nastupu za reprezentaciju Crne Gore i koliko je, možda, realno da se to dogodi?
“Na to pitanje trenutno ne mogu da dam odgovor. Zvuči lijepo i izazovno, ali sam momentalno fokusirana na svoj razvoj i uklapanje u koncept evropskog fudbala”.
SPORTFEM.ME
