Selma Ličina – Fudbal u genima, psihologija druga ljubav

Mlada i uspješna fudbalerka, porijeklom iz Rožaja, Selma Ličina, od svoje pete godine je već odabrala profesiju kojom će se baviti.

Ona je svoju karijeru započela u školi fudbala „TS Woltmershausen“, u kojoj je godinama trenirala sa dječacima, da bi se kasnije preusmjerila i zaigrala za žensku ekipu SV “Werder Bremen”. Sa 17 godina dobila je poziv i od U17 reprezentacije Njemačke gdje se dobro pokazala pa je i svoju karijeru podigla na viši nivo.

Već nakon navršene osamnaeste godine, upisuje studije psihologije u Americi i svoje školovanje, ali i profesionalni angažman nastavlja u Portlandu.

Nakon uspješnog školovanja i diplomiranja se vratila u Njemačku, gdje ponude za ovu perspektivnu fudbalerku stižu sa adresa najvećih fudbalskih klubova Evrope, a uskoro će javnost saznati i za koji se to klub Selma odlučila.

Šta te je motivisalo da fudbal bude tvoj omiljeni sport i da kreneš tako mlada sa treninzima?

Mislim da mi nije bila potrebna neka posebna motivacija jer sam jednostavno porasla s loptom. Kada se prisjetim ranog djetinjstva, znam da sam vrijeme provodila na igralištu, trčkarala i šutirala loptu, nećete vjerovati, ali ja sam loptu nosila u krevet i spavala s njom. Fudbal mi je jednostavno u genima.

Sa 15 godina prelaziš u SV “Werder Bremen”, da li ti je bilo teško da se prilagodiš uslovima treninga sa ženskom ekipom, jer znamo da si do tada trenirala sa dječacima?

Nije mi bilo teško jer sam već bila navikla na prilagođavanje načina igre, s obzirom na to,da sam sa 12-13 godina uporedo igrala za ženski odabrani tim na nivou Pokrajine Bremen tkz. „Landesauswahl“, sa djevojkama koje su bile starije od mene, koje su imale 15 -16 godina.

Baš u u tom periodu , 2015. godine, igrala sam istovremeno takoreći za 3 ekipe: „TS Wolmershausen“ sa muškarcima, gdje sam i počela igrati fudbal, zatim za žensku ekipu „SV Werder Bremen U 15“ i već spomenuti odabrani tim Pokrajine Bremen „Landesauswahl“.

Naravno da sam imala puno prednosti u odnosu na moje vršnjakinje, jer sam od malih nogu igrala s muškarcima i vremenom sam dobijala na jačini u fudbalskom smislu, spretnosti i brzini i uvijek sam im pokušavala parirati brzinom, snagom, ali i tehnikom.

Sa 17 godina, dobijaš poziv reprezentacije U17 Njemačke, kakav je bio osjećaj i koliko je za tebe značilo to iskustvo?

To je bio moj san, koji se pretvorio u stvarnost. Želja svake fudbalerke je da zaigra za reprezentaciju, u mom slučaju za reprezentaciju Njemačke. Moram priznati da sam imala tremu i neki vid straha od same pomisli da ću igrati zajedno s najboljim fudbalerkama iz cijele Njemačke gdje su oči mnogih stručnjaka, trenera i publike uprte u tebe.

Igrati za reprezentaciju je nešto posebno, to je osjećaj kao da lebdiš i želiš da taj osjećaj nikad ne prestane. Iako je to bila mlada reprezentacija gdje sam igrala za „U17“, treninzi i utakmice su bili razrađeni do detalja i na najvišem nivou.

Tu sam se već osjećala profesionalcem i bila sam oduševljena uslovima koje smo imale. Pored tih izvanrednih uslova, imala sam olakšice i u pogledu školske nastave. S obzirom na to da sam bila učenik i da sam morala izostajati sa redovne nastave iz škole koju sam pohađala „Kippenberg Gymnasium“ , nastava i školski materijal i pribor su nam bili obezbijeđeni od strane DFB (Fudbalski savez Njemačke), a imali smo mogućnost da tamo polažemo i ispite.

Istovremeno sam imala sreću da su puni razumijevanja bili direktor škole i profesori koji su mi dozvoljavali taj veliki izostanak iz škole.

Nakon navršene 18-te godine, dobijaš mogućnost da studiraš i igraš fudbal u Americi, možeš li mi ispričati kako je došlo do te saradnje i kako si odlučila da baš psihologija, pored fudbala, bude tvoje drugo interesovanje?

Moja dobra klubska koleginica iz „SV Werder Bremen“, koja je bila godinu dana starija od mene, pošla je za Ameriku igrati fudbal. Stalno sam bila u kontaktu s njom, a s obzirom na to da je Amerika za mene bila veliki izazov od ranije i želja mi je bila tamo studirati, počela sam o tome razmišljati.

Nakon toga mi je jedna fudbalska agencija iz Njemačke poslala upit da im dozvolim da na svojoj internet stranici postave moj profil i neke video isječke s utakmica. To je bila inicijalna kapisla, te sam nakon izvjesnog vremena dobila mnogo poziva iz Amerike, pored ostalih sa Floride, iz Kalifornije, Arizone, Portlanda… Tako da sam se nakon završene gimnazije u Bremenu odlučila za Portland, jer su oni odmah pristali da mi daju stipendiju koja nije mala, a iznosila je oko 70,000 dolara godišnje.

Odabrala sam studirati psihologiju, jer sam po prirodi staložena, smirena i nikada nisam reagovala ishitreno, a u fudbalu je to mnogo važno i znanje koje sam stekla na ovom koledžu smatram da će mi umnogome značiti za nastavak moje karijere, jer su psihološki momenti vrlo važni u fudbalu.

Fudbal je jedini sport koji se igra nogama (stopalima), a u stvari njegova strategija je mentalna. I na kraju da skromno kažem da sam sa 21 godinom, 16.12.2022. godine uspješno završila studije psihologije „Bachelor“ na Univerzitetu u Portlandu.

Kakvi su tvoji planovi za nastavak karijere, da li se vraćaš iz Amerike, i da li imaš već ponude od klubova iz Evrope?

Planovi su mi da se vratim u Njemačku i moju karijeru nastavim u Evropi. Da li ću li nastaviti fudbal igrati u SV “Werder Bremen” ili neki drugi klub za sada ne mogu reći, imam nekoliko ponuda pa o tome moram dobro razmisliti. U svakom slučaju tamo gdje nastavim igrati fudbal želim imati mogućnost nastaviti master studije na odsjeku za sportsku psihologiju.

Kao što je svima poznato ženski fudbal nažalost nije plaćen kao muški fudbal pa se postavlja pitanje šta nakon aktivnog igranja fudbala. Pošto je moj život posvećen generalno fudbalu, smatram da kao sportska psihološkinja s fudbalskim iskustvom iz Evrope i Amerike mogu dosta doprinijeti klubu u kom budem radila. Psihiloški momenat i mentalno zdravlje „mental health“ su vrlo važni u profesionalnom sportu.

Selma Ličina je rođena 08.05.2001. godine u Njemačkoj, a kako je naglasila, najveću podršku za svoj uspjeh pripisuje roditeljima Refiku Recu i Samiri (Nurković) Ličina, koji su je bezuslovno podržavali i vodili godinama na treninge i utakmice.

___

Lejla Kalač