Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Dok se dim diže iz razorenih četvrti Gaze, dok se tijela nevinih vade iz ruševina, a svijet nemoćno gleda kako se sprovodi kolektivno kažnjavanje cijelog naroda, postavlja se pitanje: da li prisustvujemo realizaciji „konačnog rješenja“ za Palestince? Da li se istorija ponavlja u najstrašnijem mogućem obliku?
Hana Arent u djelu Izvori totalitarizma (1951) analizira kako sistematska dehumanizacija i kolektivna kazna postaju važni instrumenti u totalitarnim režimima. Jedan od osnovnih mehanizama fašizma jeste da neprijatelja prvo moralno delegitimiše, zatim fizički uništi. Kada Izrael naziva cijelu palestinsku populaciju „prijetnjom“, a ne narodom sa pravom na život i otpor, on sprovodi upravo ono o čemu Arent piše – uništavanje identiteta, brisanje postojanja, legalizaciju progona. U Dijalektici prosvjetiteljstva, (1947) Adorno i Horkhajmer pišu kako racionalizacija nasilja kroz institucionalne sisteme dovodi do logora smrti. Gledajući na Gazu grad pretvoren u zatvor na otvorenom, đe se ljudi bombarduju bez mogućnosti da pobjegnu ne možemo a da se ne sjetimo stravičnih slika iz Dnevnika Ane Frank, đe se govori o sistemskom iživljavanju nad onima koji su označeni kao višak u velikoj „igri moći“. Ako je istorija učiteljica života, onda danas svjedočimo njenim najmračnijim lekcijama.
Džordž Orvel u 1984 opisuje sistem u kome se istina oblikuje prema potrebama moćnika, đe su neki životi vrijedniji od drugih. Kada se ubistvo ukrajinskog civila naziva genocidom, a kada se istovremeno 400 ubijenih Palestinaca tretira kao „kolateralna šteta“, svijet upada u Orvelovu distopiju istina postaje relativna, žrtve se biraju prema političkim interesima.
U eseju Vječni fašizam, Umberto Eko daje četrnaest osobina fašističkog režima, među kojima su: kult smrti, antiintelektualizam, potreba za unutrašnjim i spoljnim neprijateljem, strah od različitosti i selektivna pravda. Sve ove karakteristike možemo viđeti u izraelskoj politici prema Palestincima. Njihova kultura, jezik i religija se brišu, dok se na narativnom planu stvaraju slike „terorista“, čime se opravdava njihovo istrijebljenje. Adolf Hitler je u svom monstruoznom Mein Kampfu predložio „konačno rješenje“ jevrejskog pitanja plansko istrebljenje naroda. Da li danas svjedočimo pokušaju „konačnog rješenja palestinskog pitanja“? Kada se bombarduju škole, bolnice, kada se palestinski narod gura na margine postojanja, zar to ne podsjeća na metode nacističke Njemačke prema Jevrejima? Ironija je što se upravo Izrael, koji bi trebao biti najosjetljiviji na zločine genocida, danas ponaša kao oni od kojih su nekada bježali.
Ako je nešto jasno, onda je to činjenica da svijet nije naučio ništa iz prošlosti. Fašizam nije mrtav – on se samo prilagođava i postaje suptilniji. Oni koji su juče bili žrtve sada su dželati, dok međunarodna zajednica ćuti, baš kao što je ćutala pred Holokaustom. Ako dopustimo da Palestina padne, ne gubimo samo jedan narod, već gubimo svaku nadu da civilizacija još uvijek ima savjest. „Ono što se jednom dogodilo, može se dogoditi opet,“ upozorio je Primo Levi, preživjeli Holokausta. Gledajući Palestinu, vidimo da je bio u pravu. Pitanje je samo da li ćemo nešto preduzeti prije nego što bude prekasno? Ako nas je prošlost ičemu naučila, onda je to da ćutanje uvijek znači saučesništvo. Pravda dolazi sporo, ali dolazi i istorija će zapamtiti ko je bio na čijoj strani. Na Evropi je da odluči da li će ponoviti greške prošlih generacija a Zapadni Balkan je uvijek tu kao mračna ali i bolna sintagma devedesetih mi sa ovih prostora nemamo pravo na ćutanje bilo da je Palestina ili Ukrajina ugrožena ili je u pitanju jer dželati su isti samo su imena drugačija. Zločin je zločin, bez obzira na počinioca, a nepravda ostaje nepravda, ma koliko je opravdavali geopolitičkim interesima. Istorija ne pamti izgovore pamti one koji su ćutali i one koji su se usudili da kažu istinu.
